18. 3. 2014.

Ako možeš...

Napisana je za sve nas...
za sva vremena...

Rudyard Kipling (1865-1936)




IF

If you can keep your head when all about you
Are losing theirs and blaming it on you,
If you can trust yourself when all men doubt you,
But make allowance for their doubting too;

If you can wait and not be tired by waiting,
Or being lied about, don’t deal in lies,
Or being hated, don’t give way to hating,
And yet don’t look good, nor talk too wise.

If
you can dreamand not make dreams your master;
If you can thinkand not make thoughts your aim;
If you can meet with Triumph and Disaster
And treat those two imposters just the same;

If you can bear to hear the truth you’ve spoken
Twisted by knaves to make a trap for fools,
Or watch the things you gave your life to, broken
And stoop and build’em up with worn-out tools:

If you can make one heap of pitch-and-toss,
And lose, and start again at your beginnings
And never breath a word about your loos;
If you can force your heart and nerve and sinew

To serve your turn long after they are gone,
And so hold on when there is nothing in you
Except the Will which says to them: “Hold on!”
If you can talk whit cowds and keep your virtue,

Or walk with Kingsnor lose the common touch,
If neither foes nor loving friends can hurt you,
If all men count with you, but none too much;
If you can fill the unforgiving minute
With sixty second worth of distance run,

Yours is the Earth and everything that’s in it,
And
which is moreyou’ll be a Man my son!


2. 3. 2014.

BUĐENJE (2)


I desi se...
Na veoma prost i jasan način ispred vas se pojavi čovek (uslovno govoreći) koji je sposoban da vas suoči sa paklom ispod vaše kože. Naleteo je na vas, osetio znak, dao vam usmerenje i otišao od vas. On vas ne želi. On vas ne žali. Neće da vas uči, neće da ga sledite, ne dopušta vam da budete ovce za šišanje, iako i to rade ponekad kada žele. 
Ali, pre svega, nauči vas kako da učite sami od sebe, od okoline, od drugih ljudi. Sve što smo izmislili o Učiteljima je samo naša idealizacija. O tome kako nas neko željno očekuje, kada smo spremni da postanemo učenici je samo bajka. Niko vas ne očekuje. Niti ikoga zabole briga što ste vi spremni. 
Možete biti spremni po hiljadu puta, nebitno. Ni Učitelj ni Univerzum vas ne očekuje željno. Sami ste. Sami ćete i ostati. I kada to shvatite, a tek kada prihvatite, razumećete zašto nema ko da vas nauči. Nema koga da nauči. Morate sami da proletite kroz AMBIS i da se suočite sa sobom. Tada shvatite da nema nikog ko bi vas mogao PROBUDITI, niti da to iko želi.


Shvatićete da Učitelj ne sedi iza ugla i čeka vaš dolazak. 
Negde sam pročitala da pravi majstori nemaju nikakve tehnike, nikakve alate, ali zato i ne primaju učenike koji traže tehnike. Zanimljivo!
Tehnike su zbir instrukcija kako i šta, ali nikako meditacija ili neko stanje svesti.
Tehnika je šarena laža za UM. Dok se Um mlati mantranjem i tehničarenjem – ONO ŠTO JESTE u čoveku odradi stvar. Doduše, možda neka tehnika i radi, ali učenik to ne oseti. Hm, zašto?
Elem, dok neko misli da zna šta je najbolje za njega, time možda uskraćuje sebi bilo kakav napredak. Taj isti Ego ga je i doveo u to stanje. Iz života u život ga voza po celom univerzumu – gore-dole, od jedne do druge tehnike, od jednog do drugog Učitelja... sve dok ne shvati da od toga nema ništa.
Pravom Učitelju prilaziš bez očekivanja, sa praznom posudom svog uma. E, onda se možda nešto i ulije u nju. Kad je puna do vrha nema šanse da išta još dospeš... Preliće....
Isto tako, da bi nešto primio prvo moraš pustiti ono što sada držiš. U tome je problem. Svi se mi grčevito držimo za svoje individualne iluzije a onda se čudimo kako stvar ne funkcioniše. Prvo pusti pa onda vidi! Ali, to nije nimalo lako...
Pravi Učitelj, nije dobroćudni lik, neće vas maziti po glavi, on nije došao da vam ugađa. Došao je da vas PROBUDI. 
I neće birati način na koji će to da uradi. On nema sažaljenje za vas. Od života će vam napraviti pakao. I kada sve saspe u pepeo, oteraće vas od sebe. 
I kada ga u potpunosti U SEBI uništite, sravnite sa zemljom sve što je rekao i što ste s njim naučili, ispovraćate ga iz svog sistema, Vi ćete postati kao ON. 
On je budilnik, strah i trepet učenika, ne njegova uspavanka.
Pravi Učitelji vam ne nude bajku. Njih ne možete voleti, njih samo možete mrzeti. A njih baš zabole za vašu mržnju, za vašu ljubav. Oni znaju šta ste i ko ste. I to žele da PROBUDE. 
Postojanje ne želi vaše obožavanje. Učitelj neće da ga volite, mrzite ga... kudite... i šta sve ne. On želi da postanete SVESNI. 
Niste posebni ako ste tragaoc. Naprotiv, niste ni blizu posebnosti. Ispod proseka ste. Da ste iznad proseka, da ste posebni, ne bi tražili to što tražite, ne bi tražili Učitelje, Majstore... itd. 
Suočili bi se sa sobom.  Ne bi radili, ni mantre, ni tantre, ni jogu... a ideja o kundalini bi vas čak i zasmejavala. 
Upoznati SEBE je namera iskrenog tragaoca, a ne naći Učitelja. Niko ne može vama naći istinu sem vas samih. 
Šta je to što ljudi u svom traganju očekuju od Učitelja? Kakav bi on, po njima, trebao biti? Kakve osobine, kvalitete treba da ima?
Većina kaže otprilike isto:
„Očekujem da je iskren, saosećajan, da ima ljubavi, oštrinu, disciplinu (šta god ovo značilo), jasnoću, preciznost, jednostavnost, običnost, dobrotu, svestranost... ” i slično.
Naravno to su neke od osobina ljudskih bića u ovom našem svetu.
Da li znate li šta su oni u stvari opisali?
Opisali su svoje najdublje kvalitete. Kvalitete njih sami kao Ispoljenih Bića. Ono što očekuju od Spoljašnjeg Učitelja je njihov Unutrašnji Učitelj ili drugim rečima njihovo Ispoljeno Biće, oni sami. 


Eto, ispada da u duhovnoj potrazi mi tražimo samo ono što imamo. Ništa drugo ne možemo ni tražiti jer ništa drugo i ne poznajemo.
Ako ste upoznali pravog Učitelja, pričate s njim i tražite savete – on će vam reći da to što vidite jeste VAŠ svet a ne njegov. Na koji god način probate da mu nametnete uslovljenu sliku sveta koju imate, on vas uvek vraća vama. Na osnovu toga mnogi tragaoci zaključe sasvim desete zaključke ili uvide od onih koji im se tim susretima prenose. Nijedan pravi Učitelj ne govori o Spoljašnjem Svetu, jer za njega nema razlike između Spoljašnjeg i Unutrašnjeg Sveta. Oni su vaš odraz.
Unutar sveta oko nas, mi smo u stalnoj potrazi za onim što Unutar sebe imamo. Bežimo od onoga od čega bežimo i Unutar sebe. Tako da je realnost spoljašnjog sveta naša unutrašnja realnost.
Razumevanjem ovoga, Rad na Sebi se ubrzava, otkrivaju se nove metode pomoću kojih sami sebe budimo i delujemo i na ostale oko nas. Rad se ubrzava i čovek ubrzo stiže pred ono što smo nazvali Ponor ili Ambis. A u ambisu nestaje sve. Svet, mi sami, naše projekcije, ideje, ideali...
Pred tim ambisom sve što smo projektovali, bilo to neko učenje ili znanje ili šta već, propada i nestaje. Čovek Umire.
Ako se vrati nazad u ovu realnost on više nije isti. Njegova lažna ličnost je umrla i njega nema. Ovamo se vraća samo čista Realnost, sama Svest.
Ono što je zanimljivo jeste da mi i dalje imamo očekivanja od takvog čoveka, Učitelja. Mi i dalje na njega projektujemo ono što želimo ili ne želimo.
On sam i dalje koristi Um, jer bez njega on ne može da se ispolji. Um je radni organ ispoljavanja u ovoj realnosti. I samim tim on i dalje ima neka ograničenja, ali o njemu ne bih sada, jer bi ova priča otišla u drugom smeru. Jer sve što vi sami nemate kao svoje sopstveno iskustvo o ovom pitanju, samo je bacanje reči u prazno.
Učitelj je tada putokaz. „Prst koji pokazuje na Mesec“.
Naše je da ne gledamo prst, već da vidimo šta nam pokazuje.
Mi možemo obožavati Moojia, Osha, Sai Babu, Budu, Isusa... Možemo znati svaku njihovu reč a opet biti u totalnoj depresiji, u sumraku života. A šta Um tada radi? Pa traži još Moojia, Osha.... Još, još! I kada Mooji kaže da je „ljubav jedina stvarnost“, to Um drži zadovoljnim jedva do popodneva.
A sve što nam, takav čovek, može pokazivati ili na što nam može ukazivati jeste Unutrašnja Realnost koja je jedina Stvarna i jedina koja postoji.
Svet je odraz nas i mi smo odraz sveta. I više nama razlike, nema dualnog shvatanja da je nešto, iako naizgled, izvan vas, stvarno izvan vas.
Sve je u Nama.


Situacija za razmišljanje: visiš sa stene, dole je provalija... Učitelj je taj koji ti kaže da se pustiš. Pa ti vidi sad: kome da veruješ više: sebi ili njemu? Nije jednostavno, zar ne?
Pomirite se sa tim umnim zatvorom i ne tražite istinu ni od koga, jer vam je niko i ne može dati.
Učitelj je kao drvo želja. Od nas zavisi koji plod ćemo ubrati. Samo od nas. Neko će dobiti zategnutu zadnjicu, neko bogatstvo, a neko prosvetljenje. Možda.

* * *

I reče Don Huan Kastanedi:
„Sve što si prošao“, nastavio je don Huan, „svaka od tih stvari koje sam ti pokazao bila je samo lukavstvo da te uverim kako u nama postoji više nego što nam upada u oči. Ne treba nam niko da nas uči čarobnjaštvu, zato što tu zaista nema ništa za učenje. Potreban nam je učitelj da nas ubedi da nam je neproračunljiva moć nadohvat ruke. Kako je to čudan paradoks!
Svaki ratnik na stazi znanja pomišlja u jednom ili u drugom trenutku da uči čarobnjaštvo, ali sve što on čini jeste da pušta sebe da se uveri u moć skrivenu u sopstvenom biću, i da može da dođe do nje.“
„Da li je to ono što ti radiš, don Huane, ubeđuješ me?“
„Tačno. Ja pokušavam da te ubedim da možeš doći do te moći. Ja sam prošao kroz to isto. I mene je bilo isto tako teško ubediti kao i tebe.“

* * *

 Zen priča:


BUĐENJE (1)


Da bi čovek krenuo na put samospoznaje, prvo bi trebalo na tom takozvanom putu života da shvati, ili spozna, da se nalazi u zatvoru i da iz njega treba izaći. Neophodan je taj izlaz iz zatvora. Može mu neko ukazati na smer, ali on je taj koji koristi sopstvene alate koje ima za beg. Ali taj čovek ne zna da je prepušten sam sebi, pa njegova potraga kreće u spoljašnjem svetu.


On je u gomili koja je takođe u zatvoru. Ljudi se svađaju jedni s drugima, ljute se kada im kažu ono što im se u njima samima ne dopada, ljute se na sve ono što može da im uništi san u kom se nalaze. Umislili su da imaju put, da je nekom stalno do njih, da poznaju ljubav, toleranciju, razumevanje i slično.
Naravno, postoji put ka samospoznaji, ali za ljude koji su shvatili gde se nalaze, zašto su tu, ko su oni u stvari, itd. Oni stvaraju taj put.
Ostali slede neke navodno probuđene, da tako kažem; jer, u stvarnosti, koliko njih se zaista probudilo?
Malo po malo, grupišu se, prave udruženja tipa "put za probuđene". Zanimljivo, zar ne? Skoro pa smešno...
Problem tu i nastaje. Kada se slede drugi i njihov nauk, ma kakav god on bio. Misleći da će mu drugi pomoći, čovek samo iz jedne uslovljenosti prelazi čovek u drugu uslovljenost.

Niko vam neće pomoći.

Šta imamo u ponudi: s jedne strane imamo ljude samozvane i prozvane – učitelji, majstori, gurui, „kouči“, znalci... i naravno, gomilu naslova na temu „samorazvoj“. Neki od njih to i jesu, u punom smislu te reči, ali većina je ukapirala "umni zatvor" u nekoj meri i sada profitira zajedno sa ostalim "sledbenicima" koji navodno razumeju o čemu se tu radi. Čovek iako je sledbenik nekih navedenih gore i ponekad ih posećuje, ipak suštinu "zatvora" mora da upozna sam.
S druge strane, čovek radi ono što zna da mu pomaže da optimalizuje telo, da probudi svest toga ko je i šta je, i da to upotrebi kao ključ za izlazak iz "zatvora". U suštini, on čini sve što je u njegovoj moći. A u tako uspavanom stanju on drugačije i ne ume. I sve počinje da liči na igru mačke i miša. San se menja sa drugim snom, menja se sa javom, iluzijom života. To je večna borba između volje za promenom, postavljanja prioriteta u životu i snage preuzimanja lične odgovornosti.
A Um želi odmah i sada! Istovremeno, bio je jako pospan i nije mu se žurilo kada smo se pretvarali u ovo što smo postali i što hoćemo da promenimo. Eh, to je taj Um. Stalno insistira da zna KAKO? On ne prihvata jednostavnost i nema poverenja.


Zato čovek prihvata postojanje udruženja, jer ga je svestan, prihvata učitelje, majstore.... jer zna da postoji nekolicina koja je svesna „zatvora“ i samilosno pomaže drugima, ali ne govore pravu istinu. Ne zamera im, jer i sam je hteo da sluša laži i da sniva san o "prosvetljenju"... On sam je "zvanično“ kod nekog „učitelja“. Zvanično! A nezvanično je sam sebi Učitelj i sam sebi Učenik. Ponekad se usudi da još nekom kaže je na tom putu i pomogne da bolje shvati ko je i šta je i gde se nalazi. Ali, samo ponekad.

Kažu: Učitelj se pojavljuje kada je učenik spreman.
Da li je baš tako? 
Da li stvarno Učitelj sedi iza nekog ugla i željno očekuje Učenika? Možda ako govorimo o ljudima koje poznajemo, sa kojima smo u kontaktu i za koje mislimo da nas mogu nečemu naučiti ili pokazati „pravi“ put.
Sada imate masu takvih koji željno očekuju učenike da se pojave. Očekuju? Traže, zovu... Naći ćete ih na sajmovima, sportskim dvoranama, u stanovima, u kućama... i svi izgledaju isto. Sa izveštačenim i skoro zaleđenim osmehom na licu, sa navodnim mirom, sa razumevanjem i pogledom koji govori: O, dušo draga, zašto postavljaš tako glupa pitanja?! I naravno, čovek pada na to, pun želje da pripadne negde, da ga neko teši, da mu da čarobni recept, „ključ života“...
Ili, možda čovek traži i želi da naleti na Učitelja tu iza ugla, posle niza godina traganja. Možda u Indiji ili Japanu, u nekom rajskom vrtu. Možda očekuje da se nađe u prirodi gde ništa nije narušeno od te lepote, gde bivstvuje njegov Učitelj, mudri starac od stotinu leta, duge sede brade i dočekuje ga rečima: Godinama sam baš tebe čekao!...

Oprostite: želite li san ili buđenje?

Znam mnoge koji su želeli san a dobili su čekić u glavu. Grubo zvuči, ali su to činjenice. Umesto mudrog starca uglavnom ih iza ćoška sačekaju mlađani, markirani, nakićeni...  sa pogledom koji govori: Sad si moj! Nigde veza sa gore pomenutim mudrim starcem i sedom bradom....


A čovek je samo tražio Učitelja koji je kao lik iz filmova koje je gledao, ili iz knjiga koje je čitao, ili iz priča prijatelja koji su na toj stazi. No, sačekao ga je neko ko nije Učitelj, već Majstor nad Majstorima...
Dakle, dođosmo do pravog naziva – Majstor.
A nije mu ni prvi ni poslednji.
Majstorima plaćate, sa njima se smejete, pijete kafu, daju vam savete, neki put vas i drže za ruku, o njima čitate na blogovima i fejs stranicama... Dakle, oni se ne nalaze na ćošku, niti ih možete naći. ONI NAĐU VAS. Prosto vas prizovu u svoj život.
Majstori su oni koje znamo i koji su već toliko poznati i znani. Oni su ti kojima treba vaša PAŽNJA. Vaša ENERGIJA. Oni od toga žive. I mi sa tim živimo. Mi želimo takve „učitelje-majstore“. Koji nam daju pažnju, koji glume da nas bude, koji izmišljaju načine, tehnike. Mi želimo MANTRE, mi želimo alate, mi tražimo ključ, njihov ključ... i sve što nam daju.
A samo probajte da jednom takvom iznesete svoje mišljenje koje se kosi sa njihovim... Tog momenta suočićete se sa egom veličine Mont Everesta (je li ovo dovoljno visoko poređenje?). No, uglavnom su to osobe koje njihovo sopstveno telo mnogo svrbi. Tako da, ako želite biti sa njima, moraćete dobro da se potrudite da im češkate Ego. Jer, ako to ne uradite, odmah će vam biti argumentovano da ste biće na nižem nivou svesti. A onda će na red doći uputstva šta i kako treba da radite i mislite – da bi bili bar malo kao oni; jer zaboga, njihovo mišljenje je jedino pravo mišljenje. Pa zapitajte se sad: da li želite da češkate nečiji ego ili da se pozabavite sa svojim?

Majstori koje znate su vaše uspavanke. Jer i ONI sami spavaju i sanjaju san o buđenju... 
Što čovek više traži, više se gubi. Nema pravca, nema horizonta... A ima kompas. Srce je naš kompas na tom putu. Ali, kako izgubljena ovčica da se seti da ima kompas?
I tako, od jednog do drugog, čovek istroši sve mogućnosti, prođe kroz razne tehnike, razočara se, vidi koje su mu sve gluposti prodali kroz "njihova učenja", popase travu kao što su pasli i svi ostali pre njega, a biće ih i posle njega. I dođe do trenutka kada mu život više nema smisla. Kada mu je život u rasulu.
Kada umire a nikako da umre.


Zašto ljudi traže Majstore?
Zato što niko ne želi BUĐENJE. Želi nove bajke.

Čovek koji spava nema veze sa svetom, smatra da nije ništa odgovoran za to što mu je takav život, i niko ga ne može za to kriviti, ni optužiti. Čist je. Zato i spava jer se oseća zaštićeno. Kada je budan život se sastoji od pokreta, od činjenja, a onaj ko spava ne živi u stvarnosti. Zato ne želi buđenje, jer neće biti kriv, neće moći da se samooptuži. I tako navodno ostaje čist pred samim sobom. Ne želi buđenje  jer će mu se na nos svaliti sve čega se sada plaši.
I eto, dođe tako do nekog "učitelja-majstora", do neke literature pun predrasuda i svakojakih očekivanja i onda se razočara što nije onako kako je pretpostavljao.
. . .